Normiranje obijesne vožnje u cestovnom prometu kao zasebnog kaznenog djela svojevrstan je odgovor (kazneno)pravne znanosti na uočljivu progresivnu nemoć prava u odnosu na nove pojavne oblike društvenih problema i kažnjivih radnji. Potonji svojim sadržajem i opasnošću po društvo u cjelini nadmašuju neposredno prijašnju kvalifikaciju takvih protupravnih djela kao prekršaja te očigledno iziskuju strože kažnjavanje. Nemoć prava ogleda se u porastu broja kažnjivih radnji iz sfere prometne delinkvencije, sa sve težim posljedicama, slijedom čega nije moguće skrštenih ruku čekati nastupanje teških posljedica da bi došlo do aktiviranja kaznene represije. Kršenje prometnih propisa u drastičnim slučajevima, bez obzira na izostanak ozljede ili smrti drugog sudionika u prometu različitog od počinitelja, pronašlo je svoje mjesto u modernim kaznenim zakonima. Treba istaknuti da prekršajno pravo u određenim segmentima i pod odgovarajućim uvjetima evoluira prema kaznenom pravu, što je osim kod prometne delinkvencije, vidljivo i kroz pravno povijesni razvoj kažnjivih radnji iz sfere nasilja u obitelji, zlouporabe opojnih droga, nedozvoljene trgovine, ne plaćanja poreza i drugih. Promet i situacije u prometu sastavni su dio naše svakodnevice, pri čemu se pretežita većina sudionika ponaša ili barem trudi ponašati u skladu sa pravilima, bilo općim, bilo posebnim. Preostali iz nehaja, namjerno ili iz obijesti krše utvrđena i jasno propisana pravila, ugrožavajući ili povrjeđujući ljude, odnosno imovinu i oduzimajući živote drugim osobama, ne nužno i uvijek jednako tako sudionicima u prometu po hrvatskim cestama. U cestovnom prometu i nadalje najčešće kažnjive radnje jesu prekršaji, ali postoji i odgovarajuća brojka kaznenih djela iz sfere prometne kaznene delinkvencije. Razgraničenje između prometnog kaznenog djela i uvijek postojećeg prometnog prekršaja ovlast je zakonodavca. Svako kršenje prometnih pravila i propisa neće biti jednako kažnjivo, nego isključivo zakonski izdvojena protupravna ponašanja iz reda prometnih kaznenih djela, iza kojih slijedi zabranjena posljedica, ne nužno i obuhvaćena istim oblikom krivnje počinitelja. Jedno od takvih jest i kazneno djelo obijesne vožnje u cestovnom prometu, normirano odredbom čl. 226. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 107/17, 118/18, 126/19; u daljnjem tekstu: KZ), kao relativna novina, barem po nazivlju, djelomično i sadržajem. Stvarno se radi o kaznenopravnom institutu unesenom u hrvatsko kazneno zakonodavstvo iz njemačkog zakonodavstva. Djelomično ukazuje i na razvoj suvremenog društva te podizanje društvene svijesti o objektivnoj potrebi određivanja, propisivanja prouzrokovanja konkretne opasnosti društveno neprihvatljivim ponašanjem pojedinaca na cesti kao kaznenog djela, umjesto uobičajenih prekršaja. Oblikovanjem zakonske strukture djela stvorena je nova paradigma hrvatskog kaznenog prava, a praksa tek daje i još će dati svoj obol. Upravo razvijena svijest o mogućnosti ugrožavanja sigurnosti prometa diferencira namjeru za počinjenje kaznenog djela, dok posljedica ovisi o okolnostima slučaja. Posebno je analiziran pojam obijesti kako se danas tumači i upotrebljava u teoriji kaznenog prava te praksi nadležnih kaznenih sudova.